Gluma Sama

ZA POČETAK

GLUMA SAMA

(Odlomak iz knjige “GLUMA I; Rad na sebi”)

Postoji li neka umjetnost koju bismo mogli nazvati onako kako je Gavela imao običaj da kaže – „gluma sama” ili „čista gluma”? Ako uspijemo da dokažemo da takvo nešto postoji, i da je moguće utvrditi prirodu glume same, dakle njenu osnovu, tj. elemente koji predstavljaju ono što bi se moglo nazvati differentia specifica glume, onda bi se moglo govoriti i o ustanovljavanju nečega što bi bila adekvatna praksa, a sledstveno tome i pedagogija odnosno škola, koja bi pomagala da tu glumu i dosegnemo.

Već sama činjenica da se makar kaže „gluma sama”, za početak znači bar toliko da namjeravamo ispitati značenje koje pojam glume ima za nas danas i utvrditi kakve su posljedice tog značenja na naše djelovanje u budućnosti. Vjerujemo da ćemo, ako ovaj posao obavimo kako valja, na najbolji način preduprijediti sva „reformatorska” i asimilatorska nastojanja u vezi sa glumom, da ćemo svoju umjetnost iz pozicije sluškinje prevesti u status dostojniji i dostojanstveniji, a sebi stvoriti uslove za kompletniji stvaralački čin.

Ovim pokušajem promišljanja glume same započinjemo zapravo (za sebe) proces njene emancipacije od tobože važnijih stvari koje je, navodno, u svakom pogledu prevazilaze i u sebe uključuju (od medija, posebno od pozorišta, od predstave i onoga što tvori tu cjelinu „nadređenu” glumi – od režije).[1] Smatramo da je konačno došlo vrijeme da se otmemo inerciji po kojoj se gluma razumijeva pomoću pozorišta, a pozorište pomoću literature.            

Rezerve. Prije nego što nastavimo, potrebno je ustanoviti nekoliko ograda. Može izgledati, na osnovu dosadašnjeg izlaganja, da prije nego što smo išta praktično uradili, nastojimo da stvorimo ni iz čega nekakvu do sada nepostojeću teoriju i sistem glume. Mora se priznati da u osnovi čitavog poduhvata zaista postoji namjera da se ustanovi i teorija, ali ne apriorno i ne po svaku cijenu. Znamo da je konstituisanje teorije glume nemoguće, ako se pod njom podrazumijeva stroga nauka slična egzaktnim naukama. Kao i u svim ljudskim stvarima, u tzv. antropomorfnim sistemima, ni u glumi se ne može i ne smije ništa unaprijed i izričito tvrditi, kao što se, nasuprot tome, u dezantropomorfnim sistemima mogu i moraju postaviti stroga pravila odnosno zakoni. Razuman čovjek od svakog predmeta očekuje i zahtijeva ono i onoliko šta i koliko priroda tog predmeta dopušta. Nerazuman bi bio onaj ko bi teoriju glume zasnivao kao nauku koja daje čvrste postavke i dokaze, a u matematici pristajao na vjerovatnosti i pretpostavke. Bez obzira što se o glumi može i mora govoriti i kao o vještini (tehnici, zanatu),  kao o nečemu što se dâ odrediti pravilima, gluma ipak, kao i svaka ljudska djelatnost, u osnovi pokazuje mnogo nestalnosti i različitosti. Zato ćemo i mi, kao razumni ljudi, u teoriji koju nastojimo ustanoviti, sjećajući se Aristotela koji se u sličnim prilikama takođe ograđivao, i u izvjesnoj mjeri parafrazirajući ga, stalno isticati da se time što tvrdimo daje samo ono što bi moglo biti veoma širok okvir. Taj okvir treba da bude dovoljno širok da se u njega može smjestiti sva gluma, ali i dovoljno uzak da u njega stane samo ono što je zbilja gluma.

Već je i ranije više puta rečeno, a i kasnije će često biti ponavljano, da se, nažalost, ako pod teorijom podrazumijevamo „uopšteno iskustvo” kojim su fiksirani „temeljni pojmovi neke discipline”, mora konstatovati kako teorija glume ne postoji. O našim problemima, što bi rekao Gavela, uglavnom se „lakoumno brbljalo”. U teorijskom pristupu glumi, u svakodnevnoj glumačkoj praksi pogotovo, ne postoji skoro ništa za šta bi se moglo reći da je priznato i od većine kao istinito i korisno prihvaćeno. Izgleda čak da se gotovo sistematski njeguju neodređenost i proizvoljnost. I ako se negdje slučajno (u analizi za stolom ili na probi u sali) ustali nešto što iole liči na teoriju, brzo sa svih strana i svi učine sve da se to devalvira i izbaci iz upotrebe. To je velika nevolja.

Iz iskustva nam je svima dobro poznato da se nijedan posao, naročito ako podrazumijeva učešće više ljudi (a koji ne podrazumijeva), ne može uspješno obavljati bez poznavanja njegove suštine i na tom osnovu makar i minimalne verbalizacije koju nazivamo terminologija. Uz svu spretnost ruku i izraženu volju, ni limarijom se ne možete baviti ako ne znate šta je kirner, pa durhšlag, ili „čime se ciguju čunkovi”. „Pa kad dođe sitni štok za graviranje, pa falcovanje šolajznom i decanglama, pa epipong za navijanje! A gde je tek umetničko krecovanje na sit‑mašini? (…) Limarski je zanat zlatan, ali ga treba znati.”[2] Kao i glumački, uostalom.

Ova argumentacija može se elegantno odbiti dobro poznatom uzvišenom tezom da je gluma umjetnost, a ne zanat, da je izraz individualnosti koja nužno prevazilazi ograničenja i pravila itd. Tačno je i to, ali ima još umjetnosti. I nijedna od njih, ili bar ni jedna u toj mjeri kao gluma, nije izbjegavala da uopšti svoje iskustvo i da utvrdi i razjasni temeljne pojmove koji je čine onim što ona uistinu jeste. Druge umjetnosti davno su utvrdile i najmanje svoje specifičnosti, svoje vrste i podvrste, pravce i škole, svoju istoriju i perspektivu. Gluma nije. Ona čak često (kao što smo već naglasili) nije svjesna ni same sebe kao umjetnosti pa se, kao što smo vidjeli, pobrka sa medijima ili se u njoj samoj pobrkaju vrste.

Dakle, svjesni da teorija glume ne postoji, svjesni potrebe da se ona utemelji, kao i svjesni, ako ne svih, a ono mnogih zamki koje stoje na putu njenog utemeljenja, moramo načiniti još jednu malu ogradu da u nastojanju o kome govorimo nije riječ o nekakvom pretencioznom ustanovljavanju teorije i sistema glume koji bi važili za čitav svijet. Ako oslušnemo Bahtina i dosljedno slijedimo tezu da je gluma jedan od vidova ideologije, onda će ona (gluma) morati da se događa „među društveno organizovanim ljudima u procesu njihove interakcije”. Kao i svaki društveni znak (ili iskaz), moraće biti određena „socijalnim vidokrugom date epohe i date socijalne grupe”, moraće biti „povezana s bitnim društveno‑ekonomskim pretpostavkama date grupe”, moraće imati socijalnu vrijednost kojom može pretendovati na socijalnu priznatost, moraće, dakle, biti naša gluma, odnosno moja gluma, svakog konkretnog glumca ponaosob. Isto tako i promišljanje te glume, dakle njena teorija.

I na kraju još jedna ograda: nemamo iluzija da će poznavanje teorije glume ikoga načiniti dobrim glumcem, ali vjerujemo da ova vrsta znanja dobroga može učiniti boljim.

 

[1]   „Dok naša umetnost ne dođe do najvišeg stepena savršenstva u oblasti psihotehnike, koja će dati mogućnost glumcu da sam, bez tuđe pomoći rešava stvaralačke zadatke, mi ćemo pribegavati uslugama reditelja i drugih zakulisnih tvoraca predstave…” (S)

[2]   A. Popović, Razvojni put Bore Šnajdera.

1 komentar

  1. Vivian

    Hi! By reading this message then you're living proof that ads submitted via web contact forms like yours works! We can send your ad to people via their feedback form on their website. The advantage of this type of promotion is that messages sent through feedback forms are inherently whitelisted. This improves the likelihood that your advertisement will be read. No Pay per click costs! Pay a one time fee and reach millions of people. For more information please send an email to: lily5854gre@gmail.com

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Google photo

You are commenting using your Google account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

Povezivanje na %s