ODBRANA GLUME

Ovu stranicu najprije sam bio nazvao “Rat za glumu”. Ali, na svu sreću, brzo sam shvatio da je to pogrešno. Svaki rat je – rat, “poguba ljudske naravi” (Držić). Cinizam je da postoji “rat za mir”, “odbrambeni rat”, “otadžbinski rat” i kako sve ne. Sve su to ipak ratovi, a atributi su tu da zamagle suštinu. Tako je i sa “ratom za glumu”. “Naš rat je bio opravdan!” Nema opravdanih ratova!

Na svu sreću u tradiciji i istoriji glume postoje bar dva dobra primjera koji me u ovom slučaju upućuju u dobrom pravcu. Daleke 1612. godine, Šekspirov savremenik, glumac Tomas Hejvud (Thomas Heywood), “Šekspir u prozi” kako ga neki zovu, napisao je knjigu u kojoj od puritanske Engleske traži razumijevanje za glumce, bukvalno naslov bi bio “Izvinjenje za glumce” (Apology for actors), a slobodnije i adekvatnije sadržaju, to bi bila “Odbrana glumaca”, jer ova knjiga, kako kažu njeni komentatori, “u suštini je prije odbrana dostojanstva glumca nego izlaganje njegove umjetnosti” (Actors on Acting, 77).

Drugi primjer je nama bliži, skoro pa ravno četristo godina mlađi, iz 2009. godine. Moj školski drug i prijatelj, prof. dr Vladimir Jevtović napisao je knjigu “Odbrana glume”. U momentu dok je pisao nije znao za Hejvudovu knjigu, ali reagovao je na u svima nama duboko utemeljeno osjećanje i neposredno iskustvo o tome da se gluma rijetko ispravno razumije, da se pogrešno (a vrlo autoritativno) u skladu s tim nerazumijevanjem tumači i na više načina sumnjiči.

Profesor Jevtović se u formi pisma obratio desetorici koji su napadali ili branili glumu, osporavajući ili odobravajući njihove argumente. To su, redosljedom kao u knjizi: Didro, Stanislavski, Kreg, Sartr, Strazberg, Majkl Čehov, Piter Bruk, Gavela, Mata Milošević i Mendel Kohanski.

Od koga i zašto treba braniti glumu? Pa, prije svega od nas samih, od glumaca koji je površno poznaju. “Poznavanje osnovnih principa vlastite umjetnosti” Stanislavski je naznačio kao jedan od osnovnih principa etike glume. A onda tek, koliko nam ostane snage, valja glumu braniti i od ostalih. Ali, najprije, valja počisti u vlastitom dvorištu!

Evo, na primjer: Ovom knjigom moj drug Vladimir odbranio je Majkla Čehova od mene. Bio sam pun predrasuda, zaveden nekritičkim i neznalačkim, apologetskim širenjem teorija Majkla Čehova na raznim radionicama, seminarima i sl. Čitao sam nekakav i nečiji zapis o tome da valja naučiti ispravno disati i dobra gluma je tu! Pa djeca, kad se rode, ispravno dišu, mi to kasnije pokvarimo pogrešnim navikama u odrastanju. Jesu li tek rođena djeca dobri glumci? Trebalo bi da jesu, jer ispravno dišu. Međutim, ako znate stvari, biće vam jasno da Majkl Čehov disanje upotrebljava figurativno, kao slikovitu zamjenu za odnos, razmjenu, saradnju, saigru. Šta nam ovo govori? Prvo: opasno je u teoriji baratati metaforama jer će vas bukvalno, dakle pogrešno razumjeti; drugo: “disanje” kao razmjena sa partnerom i publikom je naravno suština dobre glume, i treće: svakako, da je nužno dobro disati, to niko pametan ne spori!

I ja sam, usmeno, pokušao od Vlade da odbranim Didroa i Krega. Vjerujem da oni o glumi misle mnogo bolje nego što to u prvi mah izgleda. Treba se sjetiti samo Didroove predivne definicije glume: uzvišeno majmunisanje! Majmunisanje?! Da, ali uzvišeno. Je li se moglo tačnije i duhovitije reći. A takođe, ne možemo se ne složiti sa Kregom da je glumac dužan tako izvještiti svoje tijelo da ono može poslušati sve naredbe njegovog razuma. Bolji zadatak se pred glumca, ako hoće da bude savršen, ne može postaviti, osim onog Šekspirovog, koji je preteča i vjerovatno inspiracija Kregu, jer govore praktično isto: držanje sve sa svojom maštom dovesti u sklad!

U svakom slučaju: ovaj dio sajta preimenujem u “Odbranu glume”. Ovo preimenovanje činim u čast i sjećanje na mog prerano preminulog druga Vladimira i častim vas prenoseći njegovo pismo Mendelu Kohanskom. U “Čitanci” ćete moći pročitati pismo Majklu Čehovu. Ostalih osam pisama prof. dr Vladimira Jevtovića možete naći u njegovoj knjizi “Odbrana glume”, u izdanju Festivala monodrame i pantomime, Zemun, 2009.